Posao kao lijek protiv tuge

Danas se smatraju sretnicima oni koji imaju posao. No ima i onih kojima više pristaje uzrečica: bježi pos’o, idem ja! Premda je još od biblijskih vremena grijeh ako poslodavac radniku uskraćuje plaću, što je i u naše zakonodavstvo ušlo kao kazneno djelo, loša se praksa provlači kroz vjekove do današnjih dana. Znači, pravim se sretnicima mogu smatrati oni koji za svoj rad primaju i plaću. Stanje da radim, a ne znam hoću li i kada dobiti novac za svoj rad, upoznala sam još u socijalizmu. I tada se na sva usta govorilo „svakom prema radu“, ugovori su se potpisivali, ne i poštovali. Bila je i to još jedna floskula u nizu. Uvijek i od gorega može biti gore. 

No unatoč nedaćama (prijašnjima i sadašnjima), posao mi je uvijek bio drag, a u prijelomnim životnim trenucima i vrlo koristan. Već je toliko smrti u mojoj obitelji, a sjećam se s koliko bih se žara bacala i na najbanalnije poslove samo da preživim. Govorila sam sama sebi: uzmi metlu, pometi kuhinju, operi pod, ispeglaj i ono što inače ne peglaš, očisti cipele, odnesi odjeću u čistionicu, a kad sam shvatila da mi treba i posao za mozak, a ne samo za posustale ruke, primila bih se lektoriranja, rada na tuđim tekstovima, jer sam u mlađim danima, što bi rekli Primorci, imala još „čuda dela“. I tada i sada iskreno sam zahvalna svim poslovima koji su mi zaokupljali glavu, pomicali ruke, ispunjavali vrijeme nečim korisnim što sam ionako trebala napraviti, a često sam posustajala. Takvi su mi poslovi pomagali da se ne prepustim tugovanju i skrivenom plakanju, nikad me nisu ostavili na cjedilu. Govorim o poslu, čakavci će reći delo, ali i posal, kajkavci posel, štokavci posao, posa, poso, a neki i rabota. Naravno, tu i rad ima što reći (kad je već njegova izvedenica radnik zgurana na marginu), no došlo je do polarizacije značenja, pa je radni čovjek jedan par rukava (onih kraćih), a poslovni čovjek (odmila i poslovnjak) drugi (onih dužih). Kao što je i radionica mjesto gdje se što radi i proizvodi, a poslovnica mjesto gdje se posluje (tercijarna djelatnost). Danas su se svega dočepali djelatnici, koji, dakako, djeluju, pa neka svatko pod tim zamisli čime se takvi bave onim što mu je najbliže. Samo usput, nekoć je djelatnik bio radni dan.

Posao se izvodi od glagola slati, no ta se veza već izgubila. Ipak, još se vidi u arhaičnom jeziku gradišćanskih Hrvata, u kojem, kao i u kajkavca Jurja Habdelića, posalstvo znači današnje poslanstvo, ambasadu (Botschaft): slati koga u drugu državu da zastupa matičnu. Danas se posao rabi u značenju labor, djelo, rad. Ipak, na dubljem planu, posao možemo promatrati i kao posredovanje između onih koji nešto proizvode i svoj proizvod šalju komu drugom.

Latinsku izreku nihil faciamus irati (ništa nemojmo činiti ljutiti) donekle bih modificirala, pa rekla: ni ljutiti, ali ni tužni. Jer tuga i žalost mogu čovjeka paralizirati, onesposobiti poglavito za stvaralački rad, prikovati mu ruke, ugasiti dušu, dok ljutnja kao izlaz traži akciju. Svaki posao koji sam radila bio mi je i neka oaza mira, suputnik kad se takav u „živom kipu“ baš i nije nudio. To je valjda tako i zato što sam svaki svoj posao istinski voljela, pa sam svakom takvom iz arsenala poslova tješitelja zahvalna što sam ih uopće mogla raditi, što još uopće išta mogu raditi. Naravno, sve su se takve situacije rojile ipak oko prolaznih boli. Za one od kojih se čovjek skameni, razboli ili poludi nema lijeka. I u korijenu riječi tuga (starinski zvana i smililo) ne krije se uvijek ono značenje koje joj najčešće pridružujemo: duševno trpljenje uzrokovano nekim gubitkom, nesrećom ili neispunjenjem želje. Prasl. pridjev *to¸gъ značio je tvrd, napet, a tek je kao sekundarno značenje došlo psihički napet, neraspoložen, žalostan. Tuga je bila i strah i tjeskoba, stanje preplašenosti, a ne kao touha u češkom „lažnom prijatelju“, gdje znači želju, čežnju, čeznuće, težnju. Jer i ta neutažena želja može izazvati bojazan hoće li onaj od kojega želimo nježnost doista na tu našu želju i odgovoriti. 

Kako poslovi mogu biti šaroliki, najbolje pokazuje frazeologija. Ima u frazemima i poštenja i nepoštenja, i prijevare i naivna pristajanja, i prave želje da se nešto napravi, i razočaranja što nepoznat netko „prečacem“, bez rada, postiže i više i lakše. Baciti se (u dobroj vjeri) na posao znači odlučno početi raditi, konačno se primiti posla. Uključuje i značenje: dosad nisam mogla, htjela, uspijevala, no sada je kucnuo čas odluke i ja mu se veselim, kao i onom mehanizmu koji me do te odluke doveo. Živimo u doba političke korektnosti, često dovedene do apsurda, pa reći za nešto tričavo da su to bapska ili ženska posla (koještarije, prazne priče, nešto bezvrijedno) izazvat će negodovanje osviještenih žena te će one odmah uzvratiti izrazom muška posla, da bar u tome bude uspostavljena ravnopravnost. U SAD-u nipošto ne recite crnački posao (težak rad), premda crnčiti možete kod sirovih poslodavaca od jutra do sutra. U isti koš politički nekorektnih frazema idu i ciganska posla, jer i to su naša posla (neozbiljni postupci, često na rubu zakona), prljava posla, šarena posla, mutna posla, đavolja posla, ćorava posla (razne makinacije, uz koje se obično kao refren javlja glas kako je sve čisto, sve po zakonu). Za one koji se pretrgavaju od posla danas kažemo da su radoholičari. Oni imaju posla preko glave ili pune ruke posla baš zato što znaju svoj posao, takvi ne dižu glavu od posla, zakopali su se do grla u posao. Najbolje je ipak gledati svoja posla, ne zabadajući nos u tuđa.

Frazemi nastaju pretakanjem svekolikoga narodnog iskustva u kratke zgusnute oblike. Oni kao drevna mudrost oslikavaju negdašnji društveni moral, zapravo cijeli život. Danas mladi upravo frazeologiju poznaju najmanje. Kako bi onda shvatili izreku svaki osel ima (zna) svoj posel? Nikako (a znači neka se svatko drži onoga što zna). Sreća pa postoji i razumljiviji nastavak: a svaki bedak svoje veselje. I vrag nađe posla besposlenim rukama. Tko je shvatio, shvatio.